|
********************************************************
SINOBAD DE KNIN
STIT: u crvenom polju stita. iz lijevog ugla, izlazi savijena u modro odjevena ruka, koja u saci drzi srebrnu sablju sa zlatnim balcakom; u gornjem desnom uglu sablju prati zlatna sestokraka zvijezda, a ispod sablje je srebrni polumjesec, okrenut prema dolje.
NAKIT: iznad stita je srebrna turnirska kaciga.
PLAST: s desne strane plavo - zlatni, a s lijeve crveno - srebrni.
DEVIZA: SINOBAD DE KNIN.
PLEMSTVO: Sinobadi su srpska plemicka porodica iz Knina. Porodica je prvotno zivjela u Hercegovini. Prvi poznati predak je Petar Sinobad, koji je rodjen oko 1600. godine. Petar je doselio zajedno sa svoja tri brata Mitrom, Filipom i Jovanom na podrucje Mletacke republike iz Hercegovine. Prvo mjesto doseljenja je Razanac, ispod Velebita, 20 km zapadno od Novigrada na moru. Petar je odmah po doseljenju u Razanac postao poglavar (knez) naselja, a njegovi sinovi su kasnije postali vojnici mletacke vojske i tako se borili protiv Turaka. Petar je bio pismen i obrazovan covjek. Zbog junackog ucestvovanja Petra i njegovih sinova u odbrani od Turaka, mletacke vlasti su ih obdarile imanjima i kucama ranijih turskih aga i begova.
Petar je ubijen 1684. godine od strane jedne odmetnicke pljackaske bande, a smatra se da je medju njima bio i Ilija Mitrovic (Jankovic). Mitar, sin Petrov, je odmah po dolasku na podrucje Mletacke republike bio primljen u mletacku vojsku, ucestvujuci u mnogim borbama protiv Turaka za vrijeme Kandijskog rata (1645-1669). Mitar je zajedno sa ostalim uskockim vojvodama Stojanom Jankovicem, Ilijom Smiljanicem i drugima, predvodio Srbe u mnogim okrsajima protiv Turaka.
Mitar se posebno istakao prilikom osvajanja Zemunika i u borbama oko Glamoca. Nejvjerovatnije je umro 1684. godine, posto se u mletackim arhivama kasnije ne spominje.
Filip je sredisnji sin Petrov. Bio je hrabar borac, a ucestvovao je u mnogobrojnim borbama protiv Turaka zajedno sa svojom bracom Mitrom i Jovanom. Zbog ogromne hrabrosti u borbama protiv Turaka vrsio je duznost barjaktara. On je dekretom od 26.06.1691. godine unaprijedjen u cin kapetana, te je bio postavljen za komandanta cete i zapovednika tvrdjave Zvonigrad i time zamijenio na toj duznosti brata Jovana, koji je imenovan za serdara kninske Krajine. Na toj duznosti Filip je ostao sve do 1694. godine, kada je uslijed teske bolesti umro. Zamijenio ga je sinovac Mihajlo, Mitrov sin.
Filip je imao dva sina od muske loze i to Matiju i Damjana, koji pripadaju trecem koljenu porodice Sinobad. Dalju lozu porodice produzio je njegov mladji sin Damjan.
Jovan je bio najmladji sin Petrov. Njegova godina rodjenja nije u arhivskim dokumentima zabiljezena. On je najslavniji pripadnik porodice Sinobad, koji je za svoju hrabrost i junastvo protiv Turaka, dobio najvisa zvanja i titulu pocasti od Mletacke republike. Po zaslugama i uspjesima Jovan se moze nedvojbeno uporediti sa poznatim uskockim vodjama Stojanom Jankovicem, Ilijom Smiljanicem i Vukom Mandusicem. Njegovi podvizi su opjevani u mnogim narodnim pjesmama. Bio je zarobljen od strane Turaka, ali je razmijenjen za zarobljene Turke. U zatvoru je bio podvrgnut raznim mucenjima. Svoju prvu vecu bitku sa Turcima Jovan je vrlo uspjesno izveo pri osvajanju Knina 1684. godine. Posto su Turci vrlo cesto napadali kninska sela, Jovan je vrlo brzo sagradio kamenu kulu (na tri sprata) sa puskarnicama, odakle je kontrolisao citav prostor, sprecavajuci svaki izlazak Turaka iz kamene tvrdjave. Odlukom mletackog providura 01.07.1684. godine, Jovan je nagradjen kucom i velikim zemljisnim imanjem kod Karina. Razvaline kuce mjestani sela Karina (kod Benkovca) nazvali su "Sinobadusa".
Iste 1684. godine, Jovan je sa svojom vojskom izvojevao pobjedu kod Grahova protiv Turka, odnosno, turskog Mazut-pase, a tom prilikom je posjekao mnoge turske glave. Zbog toga ga je mletacki providur Mocenego pohvalio i odredio mu platu od 2 dukata mjesecno.
Jovanova vojska je, u sadejstvu sa mletackom vojskom u bici za Sinj, pokazala veliku sposobnost i hrabrost, a time su doprinijeli padu sinjske tvrave. Za taj uspjeh dobio je kao nagradu zidine Novigrada. U osvajanju Knina 1688. godine, pored ostalih sudjelovao je i Jovan Sinobad. Turci su se na kraju predali. Medju zarobljenima nasao se i turski komandant Mehmed-pasa Atlagic i druge civilne i vojne starjesine. Za zasluge za osvajanje Knina, Sinobad je nagradjen velikim imanjima, koja su pripadala turskim agama Celicu i Kurtovicu.
Poslije pada Kninske tvrdjave, Jovan je za kratko vrijeme ocistio Kninsku krajinu od Turaka, ukljucujui i Zvonigrad, koji se nalazio 5 km juzno od mjesta Zrmanja. Jovan je od strane mletackog providura bio postavljen za komandanta Zvonigrada sa platom od 14 dukata mjesecno. Vec sljedece godine, ukazom providura Molina od 20.09.1691. godine, Jovan je proglasen serdarom i zapo-vjednikom Kninske serdarije sa mjesecnom platom od 20 dukata. Za pokazanu hrabrost i rukovodece sposobnosti, providur Molin je dodijelio Jovanu veliki zemljisni posjed kod Bulina i rijecice Radljevac, kao i zidine i kucu kod kninske tvrdjave.
Dekretom od 13.01.1693. godine, Jovanu Sinobadu je povisena mjesecna plata na 25 dukata. Dobio je 1693. godine na koriscenje 100 kanapa zemlje u Zrmanji, koja je ranije pripadala Kenan-pasi, dok je dekretom od 21.03.1694. godine dobio jos 50 kanapa zemlje, zidine i avliju kuce istog pase u Citluku kod Vrlike. (1 kanap = 36 ari).
Za uspjehe koje je postigao u borbama sa Turcim kod Livna 1695. godine, mletacki duzd je ukazom od 30.01.1696. godine proglasio Jovana Sinobada vitezom (kavaljerom) Sv. Marka, odlikujuci ga zlatnom kolajnom vrijednom 300 dukata. Istim ukazom, Jovan se ovlascuje da moze nositi sve sto po zakonu pripada jednom vitezu: odijelo, sablju i mamuze od zlata, kao i sva obiljezja koja se odnose na plemicko zvanje.
Jovan je sudjelovao u suzbijanju napada hercegovackog Selima-pase, koji je ugrozavao istocne granice mletacke drzave u Dalmaciji. U to vrijeme glavnina mletacke vojske bila je zauzeta u borbama kod Ulcinja, u kojima je poginuo Jovanov sinovac Matija, tj. sin njegovog brata Filipa.
U namjeri da ohrabri Jovana, mletacki providur Dalfin je imenovao Jovana Sinobada za pukovnika i supraintendanta cjelokupne Kninske krajine, naglasivsi da mu se moraju pokoravati svi Morlaci (Srbi) kao i ostali doseljenici u te krajeve.
Jovan je dobio imanja oko Knina od strane mletacke vlasti. Kada se govori o borbama Jovana Sinobada, zanimljivo je da se pominje da je na konju sa njim u borbu isla i njegova druga zena Ugrina, rodom Crnogorka, koja se ponasala kao muskarac. Borila se u prvim redovima. Odvodila je u roblje turske zene.
Godine 1713. bosanski Mehmed-pasa, udario je iz Klisa na Vrlicku krajinu. Vitez Jovan je sa svojim borcima napao Turke s ledja te ih je prisilio da napuste plijen i u bjekstvu potraze spas. U toj borbi je poginulo mnogo turskih vojnika i visokih oficira.
Mletacki providur Emo je 18.01.1714. godine imenovao viteza Jovana Sinobada za pukovnika i supraintendanta , osim kninske, jos i Drniskom i Vrlickom krajinom. U tom dekretu se navode Jovanove zasluge za Mletacku republiku.
Posljednji rat sa Turcima Jovan je vodio kod Glamoca, 1715. godine, potukavsi vojsku bosanskog pase. Medjutim vracajuci se iz boja sa vojskom, Jovana i njegovu pratnju iz zasjede napala je ceta Turaka. Tad je turski buljubasa Mujo Nozinic svojim kopljem zadao smrtni udarac Jovanu, ali je i Mujo poginuo od Jovanove pratnje. Jovan je izdahnuo na rukama svojih boraca. Sahranjen je u porti crkve Sv. Djordja na Sinobadovoj glavici, gdje i danas pociva. Na njegovoj nadgrobnoj ploci uklesan je ovaj tekst:
"OVDJE U SVETOM MIRU POCIVA BLAGO OCEKUJUCI
NAGRADU ZA SVIJETLA DJELA SERDAR, PUKOVNIK I
SOPRAINTENDANT KRAJINE KNINSKE, DRNISKE I VRLICKE
VITEZ JOVAN SINOBAD MUDRI VODJ, HRABRI JUNAK ZA VJERU
I NAROD SRPSKI PACENICKI U SLUZBI DUZDA MLETACKOGA.
POGINULI NA GLAMOCKOM POLJU 1715. G.
+ + +
+
NA SLAVNI UGLED SVOJIM UNUCIMA
POSTAVISE SKROMNU PLOCU OVU
ZAHVALNI PONOSITI POTOMCI
1905."
Poslije obnove crkve 1938. godine, postavljena je nova ploca, koja se i danas nalazi, ali sa tekstom:
"JOVAN VITEZ SINOBAD
1647-1687
BRAT NJEGOV MITAR
BORCI ZA VERU I OTADZBINU
+ + +
+
ZAHVALNI POTOMCI"
U narodu Kninske, Drniske i Vrlicke krajine, ostala je trajna uspomena na junacka dela viteza Jovana Sinobada. Pjesnik Kacic, u pjesmi svojoj o Sinobadima ovjekovecio je ime slavnog junaka.
Damjan Sinobad je bio mlai Filipov sin. Nema podataka o godini njegovog rodjenja. Zna se samo da se poslije oceve smrti preselio sa porodicom iz Bukovice u Knin. Nije se isticao u vrsenju nekih vojnih ili civilnih duznosti za vrijeme vladavine Mletacke republike. Damjan je od muskog poroda ima tri sina, Lazara, Jovana i Iliju.
Jedan od najistaknutijih tribuna iz ove plemenite porodice spominje se Trifun (Marka) Sinobad. Bio je veoma ugledan i imucan covjek, jer je raspolagao sa velikim zemljisnim posjedom u Kninu i okolini. Bio je nekoliko puta biran za kneza Kninskog Polja, pa je u tom svojstvu bio clan opstinskog vijeca u Kninu. Nekoliko puta bio je starjesina crkvenog odbora pri crkvi Sv. Djordja.
U XIX vijeku porodica je dala Filipa (Jovana) Sinobada trgovca. Rodio se 1852. godine. Zavrsio je osnovnu skolu. Kasnije dolazi u Skradin, gdje je stekao veliko bogastvo. U vise navrata biran je za nacelnika Skradinske opstine. Uz njegovu pomoc otvoreno je nekoliko osnovnih skola u okolnim selima. Krajem XIX vijeka on se nalazi na spisku najuglednijih Srba u Dalmaciji, koji su se isticali kao dobrotvori.
Veliki broj pripadnika porodice Sinobad u toku I i II svje-tskog rata stali su na branik otadbine, a u poslijeratnoj socijalistikoj obnovi i izgradnji iz ove porodice dali su ogroman doprinos.
Skinuto sa : www.komunikacija.org.yu/
*******************************************************
Pero Cimbur (1930-2002) Pise: N.J.
Brojne gradjane Zagreba, narocito pripadnike srpske zajednice potresla je vijest da je, nakon krace i teske bolesti, 4. februara umro Pero Cimbur, covjek koji je ulozio mnogo energije kako bi sacuvao kulturni identitet srpskog naroda u Hrvatskoj. Pero Cimbur rodjen je u Kninu (1. aprila 1930), gdje je zavrsio osnovnu i srednju skolu. Diplomirao je knjizevnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1957. radio je kao novinar, komentator i kazalisni kriticar, a u periodu od 1983. do 1990. bio je urednik Kulturno-umjetnicke redakcije I programa Radio-Zagreba.
Po penzionisanju (pocetkom 1992.), Cimbur nastavlja da pise, prije svega, o Srbima u Hrvatskoj, zeleci da, kroz istorijske uspomene, ocuva njihov kulturni i nacionalni identitet.
Objavljivao je publicisticke i knjizevne radove u mnogobrojnim monografijama, casopisima, revijama i novinama. Osim za odrasle, Cimbur je pisao tekstove i za djecu.
Bavio se i primijenjenom umjetnoscu. Izradio je cetrdesetak grbova za opcine i gradove, te zastitnih znakova za institucije - mnogi od njih su na anonimnim natjecajima i usvojeni.
Sudjelovao je na nekoliko skupnih izlozbi (Zagreb i Osijek 1980. i Berlin 1981.), a samostalno je izlagao u Karlovcu 1981, te u Zagrebu i Crikvenici 1986.
Nagradu za angazman Drustva novinara Hrvatske dobio je 1961. godine; za djela znanstveno-popularnog ili znanstveno fantasticnog sadrzaja dobio je 1983,1988. i 1990. godine nagradu "Skolske knjige", a 1989. nagradu «Vecernjih novosti» za feljton "Sve nase zastave".
Od preko tridesetak njegovih knjiga, roman «Vijor», koji govori o krahu Krajine i prisilnom iseljenju njenih stanovnika, izazvao je najvise interesa.
Preneseno sa : www.praviodgovor.co.yu
************************************************************************************
Cojek koji je ubio stotinu vukova
Nedje pocetkom osamdesetije godina,osvanuo je naslov u
casopisu "Arena" : "Covjek koji je ubio 100 vukova "
Radilo se o didu PILIPU LAZICU -PILIPCU, koji je neposredno
prije toga zvanicno prijavio i prikazao stotog vuka u Lovacko
Drustvo u Kninu.
Cuvajuci ovce cijeli svoj zivot,bio je zakleti neprijatelj vukovima,
kao sto su i oni bili zakleti neprijatelji njegovog stada.
Kao coban u Dinari sa kolibom u Duleru,bio je majstor za
vucije spilje,odakle je vadio cijela legla,mladih vucica,tako da je
jedva iznosio zivu glavu od razjarene vucice.
Pricao mi je, da je nakon jubilarnog, stotog vuka,da vragu barem
dvadesetak,ali ih nije prijavljivao jer kako rece :"Sreco moja,
lopovi slabo placaju pa nemam racuna goniti ji na mulami lipo
u vares"
Did Pilipac je bio ljubitelj oruzja i majstor za napraviti kuburu ili stuc i kod njega se moglo naci starije pusaka kremenjaca,
nabijaca,kokotara na dimni barut ili pra.
Cesto se zalio na komsije da ga uporno prijavljuju miliciji za
puske iz drugog svjetskog rata.Medjutim kako bi milicija koju
pusku oduzela,on bi drugu izvlacio iz skrovista i rugo se: "Dzabe
im je, oni nemeru toliko odnjeti koliko ja morem iz trapa izvuci!"
Planinari su ga obozavali jer ih je u kolibi uvijek domacinski
docekivao sa kiselijem mlijekom,sirom i skorupom,a bio je i
interesantan pripovjedac.
Umro je u izbjeglistvu, u 93-coj godini zivota,od tuge za ovcama,
Dinarom i Sivijem Brdima.
******************************************************************
KNEZEVITS DE OCESTOVO
STIT : poluokrugli stit je okomito razdijeljen; u desnom zlatnom polju stita je srebrno brdo na kojem je crvena kruna iz koje raste crveni krst: u lijevom plavom polju stita, iz lijevog ruba stita, izvire crna ruka, obucena srebrnim oklopom, koja u saci drzi srebrni mac obavijen zelenom grancicom (uljika).
NAKIT: iznad stita dvije kacige: iznad desne kacige zlatna kruna iz koje raste lijevo okrenut andjeo; iznad lijeve kacige zlatna kruna na kojoj su ukrsteni episkopski stap i srebrni krst.
PLAST: s desne strane crveno zlatni, a s lijeve plavo srebrni.
PLEMSTVO: Knezevici su srpska plemicka porodica iz Ocestova. Plemstvo i grb dobio je Stefan Knezevi u Becu, 05.07.1867. godine. Stefan (15.06.1806.-28.01.1890.) bio je dalmatinski episkop. Rodio se u Ocestovu kod Knina. Bio je prvi dalmatinski pravoslavni episkop u Dalmaciji. Posvecen je za episkopa 06.03.1853. godine u Sremskim Karlovcima, a dotle je bio arhimandrit manastira Krke. Osnovao je 16.07.1835. godine Konzistoriju u Zadru i bolje je uredio prezbiterijate i parohije. Preustrojio je 1863. godine bogoslovno sjemeniste u Zadru. Osnovao je 1869. godine fond za svestenicke udovice i sirocad. Pravoslavni bogoslovski fakultet u Cernovcima dao je Knezevicu, uz pocasti i uvazavanja, doktorat 1879. godine, u isto vrijeme kada i Petranovicu.
Vladika Stefan Knezevic bio je veliki episkop dalmatinski i nacionalni radnik, koji se svojim rodoljubljem, zrtvom i radom i svojim velikim zaslugama i djelima ovjekovjecio. Po svom zivotu i radu, kao Srbin bio je vrijedan i revnosan cuvar svoje narodnosti, a kao uzoran arhijerej bio je neumoran branilac svoje pravoslavne crkve i kao takav uzivao je veliko povjerenje i ljubav svoga srpskog naroda i svoje pastve, kakvu je, na zalost, rijetko koji arhijerej uzivao u njegovo vrijeme.
Po pricanju njegovih savremenika, koji su u to vrijeme u citavom Srpstvu i pravoslavlju, ne samo u Dalmaciji, nego i u Vojvodini, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji, predstavljali njegovo misljenje, preko novina: "Srpski glas" (list) Zadar, "Srbobran" Zagreb, "Zastava" i "Branik" Novi Sad, "Samouprava" i "Odjek" Beograd, "Glas Crnogorca" Cetinje, i casopis "Vesnik" Beograd, i koji su prikazujuci ukupno djelovanje episkopa Stefana Knezevica, utvrdili:
1) da je na polju prosvjete ulozio veliki napor, te da je mnogo uradio podizanjem skola, sto je do njega bilo mnogo zapusteno, osnivanjem svoje zaklade za vaspitanje srpske dalmatinske omladine i upucivanje tada prvi put srpske omladine na visoke skole u Becu i Gracu.
2) da je u nasoj crkvi izveo punu organizaciju, koju je postavio na savremenu osnovu i u njen zivot i rad uneo puno aktivnosti i poleta sa jakim rodoljubivim obiljezjem. On je ustrojio Konzistoriju i izveo uredjenje parohija, preustrojio Bogoslovni zavod u Zadru i uspio da ga podigne i uzvisi, te da oko njega okupi najbolje snage. Preustrojio je i Sjemeniste u Zadru i uspio da sa Bogoslovskim zavodom i Sjemenistem stvori jedan dobar i izobrazen svestenicki narastaj. Mnogo je radio na podizanju i obnavljanju manastira, crkava i parohijskih domova, uredio je i poboljsao materijalno stanje svestenika, te osnovao Fond za udovice i svestenicku sirocad. Jednom recju, za nasu prosvjetu je mnogo uradio.
3) da je u svim srpskim poslovima, po kazivanju vodje Srba u Primorju Save Belanovica, vladika Stefan Knezevic, uvijek bio ucesnik i u njima prednjacio. Jos kao mlad kaludjer bio je cuven, pa su se njemu obracali rodoljubi iz bliza i daljine. Bio je tada medju prvim u Narodnoj stranci. I kao takav predvodio je dvanaestoricu narodnih zastupnika u Bec, da na najvisem mjestu Caru iskazu zelje i tuzbe naroda.
Medjutim, vec 1862. godine vladika Stefan Knezevic se razocarao, te se uvjerio da se u Narodnoj stranci o srpskim interesima slabo i nikako ne vodi racuna, vec samo o hrvatskim interesima i katolickoj crkvi, i da je njen glavni cilj ujedinjenje sa Hrvatskom. Napusta Narodnu stranku i istupa iz nje i obrazuje Samostalnu srpsku grupu, koja prema datim prilikama i srpskim interesima povremeno saradjuje sa autonomasima, posebno sa njezinim slavenskim krilom, kome je na celu bio Bajamonti. Kao realist u politici saradjivao je povremeno i sa Vladom.
Tada se izdvojio iz Narodne stranke i poceo da samostalno politicki radi, vodi cisto realisticku politiku, taktizirajuci cas sa autonomasima, cas sa Vladom. Tada je jezuitski pocela borba protiv Vladike Knezevica, raznim klevetama i podmetanjima. U to vrijeme stvara se neraspolozenje protiv vladike Knezevica, a tome su doprinjeli i sami Bokeljci sa Stjepanom Mitrom Ljubisom, dijelom zbog njegove surevnjivosti o vodjstvu Srba na Primorju, a dijelom zbog njegove predrasude da je vladika Knezevic bio protiv osnivanja posebne Boko-Kotorske eparhije, na koju je on htio da dovede svoga brata Visariona, kasnijeg mitropolita cetinjskog, iako se kasnije korespodencijom Patrijarha Samuila Masirevica, bas naprotiv utvrdilo da vladika Knezevic nije bio protivan osnivanju te eparhije.
U toj borbi vladika Knezevic se nije dao pokolebati. Ostao je uporan u svom stavu i drzanju. Govorio je srpskim prvacima koji su iza njega ostali u Narodnoj stranci da im je put pogresan, jer kod hrvatskih vodja u Narodnoj stranci sve vise preovladava hrvatski eskluzivizam i briga za katolicku crkvu i ujedinjenje sa Hrvatskom, i da u njima nema iskrene teznje za bratskom saradnjom sa Srbima, pa ce i na tome putu dozivjeti veliko razocarenje.
I doista, poslije nekoliko godina, bezobziran ekskluzivizam Hrvata, stvaran sa vecim uticajem katolickog klera u Narodnoj stranci, Srbe je sve vise razocaravao u bratsku saradnju sa Hrvatima, dok 1878. godine ne nastupi potpuno razocarenje dogadjajima i postupcima prethodne i te godine, koje ih prisili da napuste Narodnu stranku u junu 1879. godine, osnuju svoju posebnu "Srpsku Stranku na Primorju", i svoj organ "Srpski list". Tada su svi priznali da je put vladike Knezevica bio ispravan. Kao sto je vladika Knezevic bio prvi medju osnivacima Srpske stranke koje se uvijek drzao, tako je isto bio medju prvima i kod osnivanja "Srpskog lista", koga je politicki, materijalno i moralno pomagao.
Njegov put i politika u odbrani narodnosti i crkve bio je jedini pravilan, a to nitko nije jednostavnije niti dublje iskazao kao Zadarsko crkveno opstinstvo u posmrtnici njegovoj: "Umre vredan cuvar pravoslavne vjere i srpske narodnosti Stefan Knezevic, episkop celican u karakteru, stalan u nacelu. Narod svoj upucivao na stazu srece i napretka, potpomagao je rad i prosvijetu, bio uvjek nad stadom svojim, duboko je mislio o sudbini svoga naroda, besjedio nam je da se nikad ne odricemo svoje pradjedovske vjere, da pazimo na savjest svoga imena i velicanstvenog plemena. Srbin je bio zborom i tvorom".
Koliko je bio Srbin i koliko je u sebi duboko osjecao srpsku misao, najbolje pokazuju ove nekolike cinjenice:
1) Proslavu Vidovdana, u kosovskoj godini 1889. na Kosovu kod Knina vladika Knezevic, starac u 83. godini, lukavo i mudro, necujno i bez muke, organizovao je i skupio nevidjeno prisustvo svestenika i naroda na kojoj je toga dana osvetio novu crkvu, koju je namijenio srpskom muceniku svetom knezu Lazaru, sam vrsio opelo junacima poginulim za vjeru i otadzbinu. Sav taj drugi obred sijedi starac je izdrzao bez odmora i muke. Koliko je Srpstva, ovakve svecanosti nije bilo nigdje, a to je sve djelo vladike Stefana Knezevica.
2) Njegov testament kojim je citavo svoje imanje pribavljeno trudom i stednjom zavestao i ostavio za dobrotvorne svrhe srpskom narodu, za koga je jedino i zivio i koga je iznad svega ljubio, i kojim je naredio da se sva njegova imovina, za slucaj da se njegov narod pocne odricati vjere pravoslavne i narodnosti svoje, "ima prenijeti u milu Knezevinu matere Srbije", te da istom imovinom upravlja vlada i Mitropolit Srbije. Ovo je najverovatnije ostao jedinstven primjer u precanskom Srpstvu. Do tada, a ni poslije njega do danas to nitko nije ucinio. Ovakav testament zasigurno dokazuje koliko je vladika Knezevic duboko, zarko i njezno volio Srpstvo i Srbiju.
3) Osnovao je mnoge fondacije za potrebe nasih skola i nase crkve, za srpski podmladak i sirocad.
4) Preporucio je da mu na pogrebu, od Kistanja pa sve do manastira Krke (blizu pet kilometara) gdje je sahranjen, seljaci-vjernici pjevaju srpske narodne pesme, jer su se na njegovom Episkopskom dvoru, u svakoj prigodi redovito, uz gusle, pjevale narodne pjesme.
Ovo je samo dio primjera, medju mnogima, koliko je vladika Knezevic volio Srpstvo i pravoslavlje. Koliko je Knezevic bio ljubimac naroda svoga, koji je u vladici gledao velikog branitelja prava i interesa, najbolje je izrazio Sava Bjelanovic, vodja Srba na Primorju, ovim rijecima: "U narodu je vladika Knezevic bio voljen i narod mu je bio jako privrzen".
Iznad svega, njegov velicanstveni i dotad nevidjeni sprovod od Zadra do manastira Krke, njegove grobnice i vjecne kuce, najbolje govore koju je narodnu ljubav uzivao vladika Knezevic. Medjutim u odbrani Srpstva i pravoslavlja na Primorju vladika Kneevic je bio na velikoj visini. U ocima Srbije, vladika Knezevic je bio kao Srbin najcistiji predstavnik srpske misli na Primorju, a kao srpski episkop budni i neumorni cuvar svoje narodnosti i vjere. Za Srbe u Vojvodini, vladika Knezevic je predstavljao episkopa koji se borio za pravoslavlje i srpsku narodnost. Za Srbe u Hrvatskoj - episkopa koji stoji na braniku svoje crkve i narodnosti protiv svih nasrtaja Rima i katolike crkve. Rusiju je vladika Knezevic posebno volio i bio je sa njom stalno u vezi preko Mitropolita Mihajla.
Vladika Knezevic se sav predao osnivanju Srpske stranke i Srpskog lista. Srpski list bez njegove materijalne pomoci ne bi mogao izlaziti. Zbog svojih veza i odanosti Srpskoj stranci i Srpskom listu, vladika je imao vrlo teskih i mucnih dana i momenata. Bez obzir na sve to, on je do kraja zivota ostao vjeran Srpskoj stranci i njenom programu. Zbog toga su ga protivnici nazvali popom, a stranku "Pravoslavno - popovskom i kaludjerskom strankom".
Godina 1918. bila je godina ujedinjenja i oslobodjenja Dalmacije, dogadjaji su dali za pravo politici vladike Knezevica. Srpska vojska je novembra 1918. oslobodila Dalmaciju od Austrije i sprecila njenu okupaciju od strane Italije po Londonskom ugovoru. Odlukom Narodnog vijeca u Splitu Dalmacija je trazila da se ujedini sa Srbijom. Tim ujedinjenjem data je puna satisfakcija politici vladike Knezevica.
Sasvim prirodno i logicno da je na proslavi 550. godisnjice bitke na Kosovu i 50. godisnjice osvecenja crkve Lazarice na dalmatinskom Kosovu, drzane 1939. godine, odana dostojna posta vladici Knezevicu kao najizrazitijem i najboljem predstavniku srpske misli na Primorju, organizatoru dalmatinske crkve, narodnom dobrotvoru i znamenitom vladici.
"Kad bi Srpstvo", rekao je jedan srpski list, govoreci o zaslugama vladike Stefana Knezevica, "imalo u svome krilu ovako rodoljubivih crkvenih poglavica kao sto je vladika Knezevic, to bi danas narodne stvari malo drugacije stajale. Narod srpski ukazao bi ima za zasluge svoju osobitu ljubav i postovanje... Nase vladike sa svestenstvom mogu najvise pomoci da procvjeta narodna stvar. Uz druge narodne cinioce nek i oni prorade na narodnoj njivi, i poznjece plodove truda svojih".
Vladika Stefan Knezevic tu svoju duznost je ucinio.
Skinuto sa : www.komunikacija.org.yu
************************************************************
|
.
.
.